...U Mitrovicu smo došli u rano poslijepodne. Dan je bio sunčan, vruć i sparan. Lutajući u potrazi za Spomen-parkom, bio sam ugodno iznenađen općim dojmom optimistične živosti. Ne znam što sam očekivao - u Srbiji sam zadnji put bio davno, boraveći godinu dana u jednom drugom provincijskom gradiću. Tada, kao tinejdžer/vojnik, bio sam osvojen neposrednošću ljudi, orijentalnom lakoćom bivanja, sitnicama koje su kod nas u Zagrebu bile odumrle ili su nestajale (banalnosti kao što su burek koji se ne prodaje na komade nego po kilaži, nešećerena kava servirana na poslužavniku u bakrenoj džezvi, koja se ispija sporo i glasno iz filđana preko lokuma koji se rastapa u ustima i sladi je). Naravno, uz to su išli i određeni civilizacijski nedostaci, ali to mi tada nije bilo presudno jer život je, u svom svojem grubom vitalizmu, kuljao odasvud i osvajao me. Sada, mnogo godina poslije, u Mitrovici sam našao isto ili slično, kao da sam se vremeplovom prebacio u poluzaboravljena vremena.